Druga strana sjećanja - Tereza Salajpal

Alinea, Zagreb, 2002.
Meki uvez, odlično stanje
171 stranica

Prim. mr. sc. Tereza Salajpal, liječnica, odvažila se vlastito iskustvo suočavanja sa smrtonosnom bolesti, objaviti na svjetlo dana. Ovu hrabru ženu upoznala sam na poslijediplomskom tečaju iz palijativne skrbi. Pristupila mi je i pokazala svoju knjigu – svojevrstan dnevnik o borbi sa životom i smrću. Kada sam je pročitala, pomislila sam: “Pa ovo bi bio najbolji udžbenik iz hospicijske/palijativne skrbi! Tu je sve ono o čemu sam učila na različitim edukacijama kako pomoći i podržati umiruće i članove njihove obitelji; tu su pacijentove potrebe, strahovi, osjećaji i nadanja o kojima nam se ne usudi govoriti; to je putokaz u nutrinu ljudskog bića koje je ranjeno i bori se za život – najveći dar kojeg imamo.” Kako sama autorica kaže: “Svatko ima svoj unutarnji svijet prema kojem doživljava, procjenjuje i mjeri vanjski svijet.” No ova “njezina istina” nosi opću poruku: “...da je naš unutarnji svijet vrlo sličan, da je naša patnja slična, a da su naša očekivanja od drugih i naše potrebe – gotovo iste” (str. 9). Kada bismo samo ovu poruku iz knjige, koja u svakoj svojoj rečenici nosi duboku ljudsku i nadljudsku snagu, zapamtili – naš svijet (vanjski, a onda i unutarnji, koji samo zajedno čine cjelinu) bio bi sasvim sigurno drugačiji, humaniji. No izgleda da taj vanjski svijet u svojoj opipljivoj i vizualnoj formi često uzima mjesto, vrijeme i vrednote onoga drugog – nevidljivoga. O njemu se dr. Salajpal usudila progovoriti iskreno, spontano, privatno i profesionalno. U ulozi pacijentice našla se već kao mlada žena, s teškom i po život opasnom bolesti. Iako i sama liječnica, mnogo toga je razumjela o svojoj bolesti, no to joj znanje nije umanjivalo patnju kroz koju je prolazila, odnosno neizvjestan put prognoze koji je za svakoga tko je bolestan najveća tajna i izazov, a pogotovo ako se radi o smrtonosnoj bolesti. Stoga najveća vrijednost ove knjige leži upravo u tome što je autorica snagom vlastite volje i neumornim duhom, budnim okom pratila sve što se oko nje i u njoj zbiva: razgovore sa sestrama, liječnicima, pacijentima, rodbinom i prijateljima. U svim ovim odnosima bilo je uspona i padova, tako pažljivo opisanih s mnoštvom detalja (zvukova, boja, mirisa, običaja, humora), da čitajući knjigu zapravo gledamo film u kojem svaki kadar promatramo i proživljavamo ne jedanput već nekoliko puta, a paralelno tražimo sličice iz vlastitog života te ih povezujemo i uklapamo u jedno zajedničko ljudsko iskustvo.
Ana Štambuk

Osobna autoričina ispovijed uobličena u sedamdesetak kraćih pripovijesti o doživljaju teške bolesti koju je svladala. Svjedočanstvo je pobjede nad rezignacijom i pesimizmom. Kao oružje protiv smrti, autorica je ponudila ne samo optimizam nego i prkos, ljutnju…